I mi smo bili klinci. Gledali smo crtiće kakve smo imali. Loleka i Boleka, Krteka i osjetljivog na nepravdu, Kalimera.
Nosili smo PiP (pogrebi i pomiriši) majice, ovlaš zloupotrebljavajući objavljenu poruku kad bi ih odijevale djevojčice, slali poruke bedževima, obuvali one užasne zepe.
U školu, morali smo nositi kute, koje smo svi malo, hm... personalizirali.
Cure su igrale gumi-gumi, svi zajedno lopova i pandura, netko je bio zec, netko prezec ali bi svejedno pogodio žofu, jurili smo unaokolo na Pony biciklima.
Svima nam je bila zajednička ČPR*, koju smo na socrealističkim priredbama davali tamo negdje početkom prvog razreda.
O da, čitali smo stripove, TNT-ovci su bili lektira, a pustolovine Modesty Blase i okorjelog mornara Corto Maltezea sabrane u Stripoteci, skrivali bi, od maminog pogleda, ispod bilježnica dok smo predano "učili".
O duhu sa sjekirom i njegovom vjernom Chicu, da i ne govorim.
Modru smo lastu dobivali u školi, nestrpljivo očekujući nove duhovite zgode Lastana i Genija,
racionalne Jasne,
i kvarnog Nježnog
koji na kraju, za razliku od modernih "Nježnih" uvijek dobije nogom u dupe.
Listali smo ITD, umirući od smjeha presmješnim tekstovima i rubrikama, od kojih kao najsmješniju pamtim onu "ne to nije Đems Din, to sam ja, Milorad Dragosavljević iz Mrđenovca kraj Šabca".
Dopisivali smo se međusobno, a za savjet pisali Lastanu ili Jasni.
Ako smo i imali kakve elektronske igre, to je bio famozni TV ping-pong. U "luniću" bi pak, igrali Packmana, ali najradije smo ipak, u društvu slušali ploče.
Stvarali smo vani buku rolšuhama, jurili na romobilima, tek bi nas kiša ili ružno vrijeme natjerali doma pred Smogovce,
Sandokana,
ili Jadranske susrete.
Ne razlikujemo se puno od naših klinaca.
Mi smo pili pomoć okusu nadasve prirodne boje,a oni Cedevitu Kids.
I oni bulje u crtiće, istina, debelo poslije 19.15, što je bila naša čarobna granica budnosti.
Njihovi junaci žive u nekoj drukčijoj dimenziji od naših, no razlika nije velika, nas je uveseljavala simpatična krtica, njih duhovite kornjače.
Za razliku od naših školskih kuta, oni nose majice s dizajnerskim potpisom.
I oni vole jurnjavu, ali njihove pile stvaraju bitno manje buke.
Riječ internet, naprosto nije postojala, a danas je njima explorer,
prozor s pogledom na igralište. Igralište gdje su java,
ili svijet Warcrafta,
valjda priprema za drugi život.
Riječ konzola, naprotiv, postojala je ali je označavala dio koji je na zidu pridržavao policu za knjige.
Kako se dopisivasmo mi, tako to čine i oni, ali na ponešto drugačiji način.
U društvu će pak, umjesto zahoda ili magarca, zaigrati Yu Gi Oh, ma što to značilo.
Ima i stvari koje se nisu promijenile. I vjerojatno tako skoro, neće.
Uglavnom,nije se mnogo promijenilo (?) i "boys will be boys". Ipak, ako ništa drugo, jedna je golema razlika u našim odrastanjima.
Naše je dječje pjesmice pjevala Zdenka, a njihove - ovo.
*ČPR - Časna Pionirska Riječ